Vukovar u meni, ja u Vukovaru

Napokon, svanulo je i to jutro. Ne možemo baš govoriti o svanuću jer je  bilo 3:45, ali meni je bilo svanuće. Dugo sam čekala zajednički izlet sa svojim prijateljicama, predugo. Korona nas je zavila u izolaciju te nokautirala sve dobre stvari za nas. Pa, tako i izlete. Na redu je Vukovar. U mom srcu je to dugo iščekivani izlet. Nije me uznemirilo ni kašnjenje autobusa u to hladno zimsko jutro.  Srce je sretno, srcu nije hladno.     

 Put je bio očekivan, ništa neobično i ništa novo. Ljepota putovanja je u ljudima koji te okružuju i koji te vole dok putujete u nešto do sada ne viđeno. A, toga '' ne viđenog '' je bilo sve za mene u  Vukovaru. Posjetili smo Memorijalni centar Domovinskog rata Vukovar, Spomen dom  hrvatskih branitelja na   Trpinjskoj cesti, Spomen dom Ovčara, Gradski muzej Vukovar….Puno toga sam vidjela i puno toga sam u sebi proživjela.  Na samom početku pažljivo sam slušala predavanje o tom ne tako davnom Domovinskom ratu. Slušala sam o vrijednostima  Domovinskog rata   i značaja Bitke za Vukovar u obrani teritorija Republike Hrvatske. Znam da je taj rat bio legitiman, obrambeni i pobjedonosni. Teško mi je bilo slušati o putu koji su naši branitelji i civili    prošli tih dana u Vukovaru. Vukovar je bio pakao, ne samo za vrijeme tih 87 dana opsade, već i onih dana prije, a i poslije opsade . Pad Vukovara je najveća tragedija hrvatskog naroda u novijoj povijesti. Takve zločine ova zemlja i ovo nebo ne pamte u ne tako davnoj povijesti.  Tako velika i tako krvava bitka koju je prošla naša zemlja te ista ta obranila našu zemlju može izazvati samo ponos u našim malim, a opet velikim srcima. Ponosna sam, a ujedno i žalosna zbog onog što sam čula, vidjela i doživjela jučer u Vukovaru. Ponosna sam na naše hrabre vojnike koji su branili svoju zemlju i svoj narod, ponosna sam na civile koji su mukotrpno trpjeli sva moguća zlostavljanja koje normalan ljudski um ne može ni pojmiti. Kako ne osjetiti svu tugu svijeta na nekoć  divnoj farmi Ovčara? Koja ju je strašna sudbina snašla. Od obične farme do masovne grobnice ljudskog roda. Postala je mjesto najvećeg zločina u Domovinskom ratu. Postala je pakao na vukovarskom tlu. Nesrbsko stanovništvo kojem je oteto sve , od  materijalne dragocjenosti   preko osobnih uspomena putem fotografija, osobnih dokumenata do vlastitog dostojanstva i života. Sve im je uzeto. Uzete su im obitelji, kuće, život. Ništa im nisu ostavili. Pitam se, otkud toliko zlo u ljudskim srcima? Kako je moguće da čovjek čovjeku tako nešto napravi? Ne jednom. Već na stotine njih, tisuće. Spomen dom Ovčara čuva uspomene na te ljude, ljude koji su se rodili i boravili u krivo vrijeme u Vukovaru i njegovoj okolici. To je vrijeme nekih demona, koji nisu poštivali ništa osim sebe i svoje ideje o velikoj Srbiji. Ti koji su sudjelovali u tim zločinima, ti koji su poticali na te zločine….Možemo li ih zamisliti u ljudskom obliku? Kakav oblik imaju tako zli ljudi? Možemo li ih prepoznati? Ne.  Neću razmišljati o njima, oni nemaju pravo na moje misli. Nisu toga vrijedni.                                                                      U glavi tijekom predavanja i obilaženja memorijalnih mjesta  mi je odzvanjalo jedno pitanje.   Kako je moguće činiti takve zločine, a potom doći kući i poljubiti svoju obitelj? Odustajem od takvih misli . Umorna sam. Čine me slabom, ranjivom i uplašenom. Jednom negdje, nekad na nebu ili zemlji izaći će pred sud. Neka tada sami sebi sude, uz spoznaju onog što su činili. Naša savjest je neprocjenjiva. Imaju ju svi. Samo je neki skrivaju, ne samo od svijeta već i od samih sebe. Ne zadugo.

      Uz memorijalnu povijest vezanu za Domovinski rat , upoznali smo se i s povijesnom i kulturnom baštinom grada Vukovara te životom u njemu kroz posjete muzejima i drugim ustanovama.  Bilo je to smirujuće za moje srce. Onako, osjetila sam dašak čistog zraka i ljepote života.  U tim trenucima zabavljala sam se sa svojim curama kroz razgovor, fotografiranje i sve ono što čini jedan izlet. U tim trenucima sam znala da  nećemo zaboraviti na Blagu Zadru, nećemo zaboraviti na sve hrvatske branitelje i civile, nećemo zaboraviti na najmlađe žrtve, nećemo zaboraviti ubijenu trudnicu ,  nećemo zaboraviti na Sinišu Glavaševića .Nećemo zaboraviti, ali ćemo oprostiti. Neću zaboraviti, ali ću oprostiti.

Brzo prođe dan u Vukovaru. Za mene , neprocjenjiv dan. Vidjela sam i čula ono o čemu učim od obitelji, okoline i u školi.  Nosim sa sobom u svoj dom i svoj grad poruku mira , nenasilja i tolerancije na kojima se može graditi budućnost. Budućnost treba to. Budućnost treba neki veseliji Vukovar. Vukovar bez mržnje, Vukovar kojim ori dječji smjeh. Smijeh kojem nije važna  nacionalnost, smjeh koji voli  život i ljude. Odlazim iz Vukovara, ali Vukovar ne odlazi iz mene. Da se nikada ne zaboravi. Oni to zaslužuju. U raj poveli ih anđeli